***
[29.9.2010.]

Gledala sam jastreba danas. Letio je iznad šume. Nebo je bilo plavo plave boje i tu i tamo koji cirus plovio. A jastreb, on je uživao. Nije to bilo letenje u krug s ciljem osvajanja ženske, nije bio ni lov ni putovanje. To je bilo letenje zbog letenja samog. Samo da osjeti vjetar, da raširi krila jer to može. Da živi. Ja sam stajala na balkonu i bila jastreb.

***
[prosinac 2010.]

Pogriješila sam opet. Dala sam ti srce koje je bilo vrijedno razbijanja. Bacio si ga ružne prljave pločice i slučajni prolaznik (ili nije slučajni?) ga je zgazio takvom silinom da nisam stigla ni viknuti. Zapravo nisam ni mogla, nekako sam ostala u filmu. Ona scena dok vrijeme stane i ništa se ne događa, samo glavni lik konsterniran situacijom i pjesma. E čula se pjesma Boston. Nije trebalo tako biti, nisam zamišljala nikad takvo nešto. Bilo je tu negdje, u kutu, zabačeno, čisto reda radi, ali odbacivala sam svaku pomisao na čupanje srca iz prsnog koša u tom smislu.

Koliko bih stvari htjela reći, a nisam hrabra. Nisam odvažna i samouvjerena i sve što god čovjek treba biti da kaže neke stvari.


***
[siječanj 2011.]

Kako ubiti svoju vlastitu nadu radi prevencije lomljenja organa koji se inače često lomi?


...so we're laughing together, eating together, breathing together. It's more than I thought would ever happen. But it did and it's not good because I'm so predictible that it hurts.

***
[travanj 2011.]

Sve je u redu. Ja sam zapravo i više nego dobro. Ja sam odlično. Volim ovo vrijeme, ovo sunce, ptičice, zelenu travu i trag aviona na superplavom nebu. Volim ono što radim i dobra sam u tome. Mogla bih biti odlična, ali zašto da silujem svoje živce da bih se kasnije MOŽDA osjećala bolje? Volim svoje roditelje, svoje prijatelje i kolege, volim čak u zadnje vrijeme pomalo i sebe. Sve ostalo doći će samo.

***
[30.4.2011.]

I love being your friend. It's what I do best. It should be my occupation.
"What do you do for a living?" - "I'm a best friend."

***
[11.5.2011.]

Should I feel bad about myself for thinking of you? For wanting to know what you look like now, for wondering if you've changed, if you are a man I once tried to convince myself you are?
Curiosity becomes a heavy load.

Jesam li mogla učiniti nešto drugačije, nešto što bi nas promijenilo? Mislim da nisam. Zapravo, znam da nisam. Uvjeravam se da je ona jednostavno takva osoba. Osoba kojoj znače neke druge stvari, koja vidi nešto drugo u mojim očima. Ona koja ne govori puno. I nije to toliko bitno, to što ne govori puno, ali svejedno, u grupi sa svim ostalim sitnicama izgleda da njoj ne treba osoba poput mene. Ja sam se zanijela, čini mi se. Možda sam previše očekivala, priželjkivala, imala neku drugu viziju onog što je i onog što će biti.

Imale smo plan. Pomalo naivan, ali ostvariv. I naš. "Putovat ćemo jednog dana. Nije bitno kako, ali mi ćemo putovati. I nećemo se zaustaviti na Europi, osvojit ćemo i Amerike i Australiju i Afriku i Aziju. Svuda će nas biti." Željele smo sve zapisati u bilježnicu, baš onako kako to rade djeca u filmovima, tako da to nikad ne zaboravimo. A i zato da imamo nekakav konkretniji plan putovanja od "Svuda ćemo putovati!".

Nismo ništa zapisale. Nemamo čak ni bilježnicu. Nekako nismo našle vremena. Teško je opisati kako sam se osjećala kad je rekla "Je niš, propalo" i slegnula ramenima uz osmijeh koji je govorio sve samo ne "Ne trebamo mi ništa zapisati, ja ću se toga sjećati uvijek i mi ćemo ići." Ja sam trebala tu bilježnicu i taj popis. Trebala sam nešto opipljivo, nešto za što ću se držati nakon što se mjesecima ne čujemo i što ću u sebi navoditi kao argument za svako "Pa vi se baš više i ne družite, a?". Znak da je ona tu i da neće nikamo otići. Da ćemo uvijek biti prijateljice. Nije bilo do putovanja ni do planova. Bilo je do nje.

srijeda, 5. kolovoza

Kada prijatelj postaje ono više od prijatelja? Kako u nekim (najčešće filmskim) situacijama dođe do tog prijelaza? Ako poznajemo neku osobu pet godina i provodimo relativno mnogo vremena s njom, što se u nama mora dogoditi da iz "oh on je tako dobar prijatelj" ispadne ovo "prijatelj"? Što se zapravo u početku dogodilo da smo sami sa sobom odlučili da će nam on biti prijatelj, a ne nešto više? Jer ako je dovoljno dobar da nam bude prijatelj (ne znam kakve tko ima kriterije, ali moji prijatelji su pažljivo probrani), zašto nam pobogu nije dečko/ljubavnik/što već? Je li stvar u izgledu? Opet, ne znam kako tko, ali moji prijatelji ne moraju nužno biti zgodni za popizdit. Onda dolazim do zaključka da smo/sam površna i da mi je bitan izgled. Mislim, nisam nikad rekla da nije bitan izgled, naravno da je bitan, al nije toliko bitan. Recimo ovako: da je tip pametan, da me nasmijava, bla bla bla sve ono što svaka druga (što svaka druga - svaka!) djevojka hoće od tipa, a da nije zgodan da padnem na dupe, prošao bi. E pa što je onda to s prijateljima? Je li to da nam možda prijatelji ne trebaju biti toliko pametni koliko od potencijalnog partnera očekujemo? Ili možda da nam prijatelji ne trebaju biti toliko duhoviti? Hm. Prijatelji su onda za jednu razinu niže od onog pravog (ili bilo kakvog za u krevet)? Jesu li prijatelji rezerve onda? Mislim da sam krenula krivo možda. :D

nedjelja, 8. kolovoza

Sjedila sam u blagovaonici, slušala ju kako priča o Bogu, vjeri i tome kako bih ja koji put trebala otići u crkvu i zahvaliti na tome što sam zdrava, pomoliti se da moji bližnji budu zdravi i slična sranja i zamišljala da je frape koji sam ulijevala u sebe votka. Oh kako nisam mogla ne naježiti se kad je rekla "da ti mama i tata budu zdravi" - pomislila sam da ona želi upravo suprotno i kako zapravo i radi na tome. Pomislila sam svašta. Mrzila sam ju u tom trenutku. Nisam mogla slušati više ništa što govori i poželjela sam naglas u sebi da nije dio naše obitelji.

petak, 28. kolovoza

Stojimo tako S**** i ja na koncertu, pokušavamo uživati pod kišobranom i razmišljamo o tome kako smo se baš i mogle naučiti stihove malo više pjesama nego što otprije znamo, kad odjednom prođe on. Čovjek s kojim sam provela godinu i kusur i onda ga sljedećih pola godine pokušavala ukloniti iz svog života. Od toga je prošla godina dana. I dobro mi je. Stvarno mi je dobro samoj. No to nije bitno. Bio je s djevojkom. Neka mala iz Zagreba navodno. Naravno da smo S**** i ja pale na smiješnu ideju da ih pratimo i vidimo kuda idu. Ne samo da je ideja bila smiješna, nego i cijela ta igra privatnih detektiva. Uglavnom, našle smo se u telefonskoj govornici nasuprot mjesta gdje su oni stali da se sklone od kiše, što znači da je govornica bila naše mjesto za isto. Bile smo mokre do kože i sve što sam ja mislila bilo je kako sam jadna. Okej da to nije moj bivši, ali JE! Pa koliko glupa sam morala biti da mi takvo nešto padne na pamet?
Oni su otišli do njegovog stana (oh, memories!), a mi smo se vratile tamo gdje smo bile prije toga (dobro da smo se uopće sjetile gdje smo to bile). Pitanja su počela navirati, a ja sam sama odgovarala na njih. Što ako je to to? Što ako ću ostati sama jer me nitko ne želi i jer me nitko nikad neće voljeti? Što ako je on bio jedini (foolish man) koji me volio? Nakon tog pitanja zastala sam. To je prvi put da sam takvo nešto zaista i mislila. Volio me. Nije to bio nekakav hir. Jesam li bila dovoljno glupa da dozvolim da dođe toliko daleko da me zavoli ili dovoljno glupa da ja otjeram od sebe nakon toga?

četvrtak, 2. rujna

O kako je lijepo imati prijateljicu. Da, imam prijateljicu. I to dobru. Onu koja te odalami realnošću upravo u trenutku kad postaneš sklon halucinacijama. Kako sam glupa bila neki dan. Pomišljala na svašta - da nema više ničeg, da je on bio jedini, a da sam ga poslala kvragu? Pff, kao da imam pedeset. Smiješna sam sama sebi s tim svojim mislima i primislima. Pa tek počinjem, nisam ja bilo tko, ja sam studentica! Studentica onog što želim i volim i obožavam i što jedva čekam. Svijet se još nije pripremio za mene. Kako me onda može srušiti tamo neki dripac bez kojeg mi je bolje iako sam sama? Ne može. Ne može i neće.

Gotovo je. Prije nekoliko dana završila sam sa aktivnim stresovima. U prijevodu: napisala sam sve ispite koje sam trebala napisati. Rezultati su stigli - nisam se proslavila. Nije da je loše, štoviše, odlično je, samo što je moglo i bolje. Ali ne ono "moglo je i bolje" u smislu da sam mogla bolje naučiti, nego u smislu da sam mogla ne biti brzopleta, da su mogli bolje organizirati slušni dio ispita iz engleskog jezika pa da zapravo i čujem nešto, u smislu da su me moji mogli napraviti ipak malo intelektualno nadareniju. No nema veze. Ono što mi je sljedeće na listi obaveza jest nadati se da će to ipak biti dovoljno da me prime na fakultet. Moj fakultet. I ne mogu se oteti dojmu da, pišući tako o svojim školskim/poslovnim (ne znam mogu li se zvati poslovnima) brigama, na ispada kao da nemam život. A imam ga. Meni je to život. Nije me sram reći. Došlo je vrijeme kada mogu početi biti sretna što ću (ako ću) studirati ********** i kad ću biti ponosna što to mogu izjaviti. Što ću se cijela dati tome i što nikad neću požaliti što nisam završila kao forenzičarka (kao što sam sanjala kad sam bila manja). Mislim, naravno da će mi biti žao, ali samo u toj mjeri kao što će mi biti žao što nisam završila kao neurokirurg, patolog ili ortoped. Ili što nisam novinarka, poduzetnica (ahahah), kapetanica broda ili slično. Poanta je da će mi biti žao što nisam sve na svijetu što poželim. Ono djetinje "žao mi je što nisam". Ništa više. Bit ću sretna.
***
Željela bih pisati knjige. Zapravo mislim da bih i mogla. Imam razvijenu maštu, relativno poznajem gramatiku i pravopis hrvatskog jezika (kažem relativno jer imam dovoljno malen ego da ne mogu samouvjereno izjaviti kako briljiram u tome) i imam volju. Treba li mi još što? Oh naravno. Treba mi hrabrost. Može li se negdje jeftino kupiti? Hm, još što? Fakultet mi ne treba. Barem ne fakultet kroatistike ili sličnog. Ako mogu pisati ljudi poput Nives Celzijus i Marka Grubnića, mogu pisati i ja. I mogu sa sigurnošću reći da bi moje knjige imale veću kulturnu vrijednost. Evo napokon malo samopouzdanja. Postavlja se samo pitanje o čemu bih pisala. Jedino što mi trenutno pada na pamet jest pisati o sebi. Stavimo na stranu da ta knjiga vjerojatno ne bi bila zanimljiva apsolutno nikome osim možda nekolicini utučenih tinejđerki (a ni za njih ne mogu baš jamčiti) i zamislimo da pišem knjigu o sebi. Neki ljudi bi to ipak čitali (pozivam se opet na Grubnića i Celzijusovu – i njih netko čita!), a sama pomisao da me netko poznaje bolje od mene (što bi se vjerojatno dogodilo jer sigurno postoje ljudi koji iza nečijih riječi vide puno više od onog čije su te riječi) plaši me. No, zanemarimo i to. Nedavno sam pročitala knjigu i u jednom poglavlju pisalo je kako stvoriti lik. "Publika često pita temelje li se likovi na 'stvarnim ljudima'. Zaista, amater će instinktivno poželjeti pisati 'o ljudima koje poznaje'. Profesionalac, s druge strane, uviđa nemogućnost takve zadaće. 'Stvarateljica' lika mora znati o liku mnogo više nego što bismo mi ikada mogli znati o 'stvarnoj osobi'. Spisateljičino znanje mora biti sveobuhvatno: što je lik nosio kao petogodišnjak na božićno jutro, kakve je darove dobio, tko ga je darivao i na koji način. Stoga 'lik' uistinu jest 'prava osoba', osoba koja postoji u onom paralelnom svemiru koji se temelji na spisateljičinu poimanju stvarnosti. Kada je riječ o ljudima, nemojte pisati o ljudima koje zaista poznajete, nego o onome što znate o ljudskoj prirodi." Nakon što pročitam šesnaesti puta ovaj odlomak pitam se trebam li biti profesionalac. Zaista, trebam li? Očekuje li se to od mene? Vjerojatno ne, ali možda bih ja željela krenuti tim putem. Možda težim nečemu što nije amatersko. I pitam se na kraju: želim li ja uopće pisati ili mi se samo sviđa ta pomisao?
***
Umro je S*****. Prvo na što pomislim kad netko kaže da mu je netko umro (blizak ili ne, svejedno) jest „Jesi plakao/la?“, što je zapravo nebitno. Što ja znam kako tko proživljava gubitak? Bezveze. J***** je već par dana prije bila sva usplahirena. Već je s L********* planirala pogreb, organizirala pečenje kolača za karmine itd. U panici je tražila crne najlonke i, ne našavši ih, izjavila: „Ah, dobro, pa neće valjda baš sad u sljedeća dva dana umrijeti da stignem kupiti najlonke“. Bože sačuvaj, pa neće valjda biti tako bezobziran i umrijeti u krivi čas. Kako drsko od njega! I umro je. Ha ha. Obukla je tamnoplave. Strašno. Posjećivala ga je posljednjih sedam mjeseci „zato jer se to tako radi“. Zato jer je red. Ma daj! Boli nju briga. I onda ima obraza reći T**** reći „Kao da je tebi bitno je li umro ili ne. Ti ga nisi posjećivala.“ Da da. Osjećaji prema drugom čovjeku razmjerni su količini posjeta za vrijeme njegove bolesti. To je to. To je jednadžba koju sam trebala zapisati u svoje žute formule, a ne onu za kvadrat binoma.

ova matura me ubija.
ah naravno da nebi trebala i naravno da bih trebala biti opuštenija nekoliko tisuća puta više nego što jesam (tj nisam uopće opuštena), al oke. preživjet ćemo i to.
što ako ne upišem ono što tražim?
pa što?
nije pa što, ali što se može, ne?
ne.
trebala bih se truditi. pa trudim se.
dovoljno?
to je pitanje veliko veliko.
nemojmo više vremena posvećivati toj temi.
vidjet ćemo kako će proći.

dobro pa. ima li nešto novo?
išla bih van već jednom. malo na zrak, malo u svijet. da vidim kako je to inače.
zapravo u mojoj glavi, a i ovdje na ovoj bijeloj stranici, ima mjesta samo za dvije teme. a neugodno mi je pričati i o jednoj i o drugoj.
o prvoj mi je neugodno pričati zato jer je prva škola, upis na faks i to sve skupa pa da ne ispadne da sam opsjednuta time (što jesam nažalost nekako, al kaj sad).
o drugoj..ha o drugoj mi je neugodno pričati jer je druga tema moje zaljubljeničko stanje. prokleto stanje, mogu sasvim točno reći. a onda će pak ispasti da sam onako tipična djevojka koja samo ljubav (??) ima na pameti i niš drugo ne može smisliti pa svima dosađuje svojim cviljenjem.

pa onda ću pričati da bih htjela putovati. strašno puno. zaključila sam da ne mogu odlučiti gdje bih živjela pa da trebam svugdje gdje je lijepo trebala ostati par mjeseci da vidim kako je. a to je nemoguće i financijski (naravno da nisam rockefeller) i bilo kako drugačije :D
morat ću se smiriti i ostati ovdje. u mjestu u kojem se nisam zamišljala ni kad sam bila mala (jer nisam uopće o tome razmišljala) ni kad sam malo porasla (jer sam nadobudno vjerovala da se u London može doći samo tako i živjeti tamo samo zato jer mi se to zamislilo), a bome ni sad (kad sam malo veća i kad vidim da u biti neću čak ni na faks, a kamoli putovati, jer kamo bih putovala ako love nema?).
pih. kako smo negativni danas.
ispričavam se.

nisam ti to rekla, ali..ponosna sam na sebe. baš onako, jesam. :)
ponosna sam zbog toga što sam relativno razumna. u biti, čemu da lažem? mislim da sam veoma razumna.
mislim da bih mogla biti psihijatar. onako za ozbiljno. mislim da bih bila odlična.
nemam pojma na koga sam ja takva kakva jesam. mislim, vidim ja da imam dijelove koje sam pobrala od mame i dijelove koje sam pobrala od tate. recimo na mamu obožavam "uredski pribor" - tako ćemo ga nazvati, a svi znamo da pritom mislim na blokiće, bilježnice, rokovnike, kemijske olovke, tehničke olovke, nalivpera i svu tu napast. :D dok recimo od tate sam pokupila tu nekakvu, neću reći hladnoću, ali..distancu od osjećaja. od izražavanja osjećaja. možda strah čak. ? tipa nikad nisam nikome osim svojem zecu rekla da ga volim. ili nešto tipa "ja ću ti uvijek biti tu i možeš računati na mene." ja sam osoba koja, izbjegavajući takve rečenice, govori "pa to se zna. ja ti to ne trebam reći." no dobro. al na kraju krajeva sam svoja. ja to vidim. ni od koga nisam mogla pokupiti svoju sklonost prema medicini. dođe mi da zaplačem svaki put kad kročim u bolnicu jer znam da sam za to stvorena. jer znam da mi život nikad ne bi bio rutina da sam recimo patolog. kirurg. ortoped. bilo tko. zapravo da, bio bi moj život rutina. ali MOJA rutina. rutina koju sam si sama stvorila i koju sama volim. oh, osjećam to u krvi i ubija me to.

al ustvari, ja mogu biti Englez i imati svoju rutinu. i taj dio me ne ubija.

no da zaključim - nitko nije na mene prenio tu moju istraživačku stranu. prirodnu stranu. onu stranu koja je zaslužna za moje donošenje puževa u kuću ili uzgajanje gusjenica u sobi kad sam bila mala, što se kasnije razvilo u povremeno proučavanje anatomije i izlet na obdukciju.

nisam ponosna na sebe jer skrećem s teme brže nego što mogu i primijetiti, ali to je posljedica mojeg manjka koncentracije koji nisam također ni od koga mogla pokupiti, no to je druga priča. uglavnom, ponosna sam i na to što sam u proteklih godinu dana postala znatno zrelija osoba. na to što se nisam napila na rođendanu jedne svoje prijateljice. na to što mogu ljude zvati prijateljima i prijateljicama samo tako. no, ne baš samo tako, ali u svakom slučaju se moj krug prijatelja proširio u zadnja dva dana. nije da sam upoznala nove ljude ili nešto, nego jednostavno..moji kriteriji su se snizili (ahh ovo je oštro, al ne znam se dakle izražavati :D) utoliko što mi biti prijatelj više ne znači da netko mora znati sve o meni i sve o čemu ja razmišljam, da mora prihvaćati sve što ja kažem, da mora uvijek biti uz mene, da me voli, da priča sa mnom svaki dan bla bla bla. i vidim sad kako ovo sve zvuči djetinjasto i nezrelo i bezveze, al nije moja slika prijatelja u biti bila takva. ne mogu ju opisati, ali poanta je čisto ta da do prije dva dana nisam imala nijednog prijatelja. a sad ih imam mnogo. i to je divno. a oči mi je otvorio jedan od njih. Toni. Toni Toni Toni Toni. on je tako....uh. nemam ni riječ. trebala bih izmisliti novu. dotada može biti i "divan". prošle su tri i pol godine otkako ga poznajem. od prvog našeg razgovora željela sam mu biti blizu. ne u tom smislu blizu. blizu u smislu da mu želim biti ono što se zove prijateljica. da želim da pričamo, da se kužimo, da se zajedno smijemo, da zajedno dišemo. uopće ne znam zašto. osjetila sam ono nešto. ono nešto što čovjek osjeti kad je to to. i jednostavno zna. tako sam ja jednostavno znala da će mi nakon što završi srednja škola biti žao. žao što se nismo družili, što nismo pričali, što se nismo zajedno smijali i zajedno disali. i žao mi je već. nije još gotovo, naravno. ali iako ljudi kažu da nikad nije prekasno, ja znam da je. svakako sam sretna zbog svih trenutaka koje smo proveli pričajući zajedno i smijući se zajedno i dišući zajedno, ali ja bih htjela još. htjela bih da se nikad ne rastanemo i da se nikad ne zaboravimo.

super. ja sam i nezasitna. kao i svaka druga ženska osoba na ovom planetu. ipak nisam izuzetna. pih.

[XXVI.XII.MMIX.]

nakon nekoliko godina uspjela sam ponovno zalijepiti vazu onako kako je bila.
naravno da se vide mjesta na kojima je bila pukla, ali bolje ovako nego nikako.
i ona je pala. razbila se ponovno u tisućuosamstopedesetišest ( usputna uspomena na osobu izgubljenu putem :) ) komadića.
trebam li se truditi više?

moje srce ( oh srce je tako istrošeni naziv za ono što imamo i čime osjećamo. mogli smo izabrati slezenu umjesto toga. tako svejedno. ionako je bezveze. ) razbilo se danas u 8 sati i 18 minuta.
kome uopće to treba?

zašto sam morala biti dio ovog stupnja evolucije?
nisam li mogla izaći iz jajeta i biti neka mala glupa ptičica koje ne zna ni zašto leti, a zna dovoljno da uživa u tome?

nekad sam okretala očima na ovakve jadne misli i priželjkivala njihov kraj, a gle me sad.
bravo.

idem si na živce i napuštam tijelo.
izlazim iz kože i letim. fiju.

When people look into your eyes, they can see that you're an energetic, happy, and cheerful person.
You're outgoing and fun, and love to make new friends.
You're not afraid to speak your mind, and you never stop laughing!
People realize that you're a bouncy, loud person, that can sometimes be abnoxious, just by looking into your eyes. They can see that you're a unique, stylish, and one-of-a-kind individual.
You're independent, and you don't let anybody get in your way.


točno bih se tako i ja opisala. osim ovog dijela da se stalno smijem.
vraga se stalno smijem. stalno bih se smijala kad mi pola života ne bi oduzimao stres.
stresni ulcus. pih

***

oh, mozak mi je na shuffle.
toliko pjesama, toliko ljudi, toliko osjećaja, toliko događaja.
sve što je iza mene, što je tu i što će biti. ili možda neće.

kad bih morala odabrati nešto što je najvažnije u životu, ne bih znala.
karijera, ljubav, obitelj, zdravlje, novac?, putovanja, prijatelji, što?
ma to je tako glupo.
jer sve je bitno i zašto bih uopće morala birati?
jedno ne ide bez drugog.
ustvari shvaćam da sam se zaplela u temu u koju se nije bilo pametno zaplesti.
u svakom slučaju, nemam pojma koji mi je pravi prioritet u životu.

koji, ha? trenutno karijera, naravno. no, ide uz nju i novac. ali buduća karijera. sve mogu tako savršeno zamisliti. svaki detalj. tako se veselim.

zdravlje uzimam zdravo za gotovo. pa onda svaki put kad mi se nešto loše dogodi ili kad nekim slučajem otvorim oči, vidim da bez zdravlja nema ničeg. i nema. ali mogu li zapravo učiniti nešto što će utjecati na moje ne-obolijevanje recimo raka pluća? pa ne mogu. ne pušim, dakle nisam si sama kriva. jednostavno je stvar slučaja. obolim li - sranje, ne obolim li - kul.

no dobro.obitelj? ha, dovoljno sam stara da sam prerasla fazu "djeca su fuj i ja ih ne želim nikad imati" i ušla u fazu "pa moje dijete ne mora nužno biti razmaženo, ja sam ga sposobna odgojiti divno jednog dana", ali sam i dovoljno mlada da samo pretpostavljam da ću imati dijete. ono, jednog dana i to će doći, prerano je o tome razmišljati. dakle, obitelj trenutno niš.

putovanja, prijatelji?
e, da bih putovala jednog dana, trebat će mi novac, što znači divan posao, karijera, dakle to je riješeno tamo gore.
a prijatelje? tko će mi nabaviti prijatelje? neprocjenjive ljude koji čovjeku znače cijeli svijet? tko će mi reći da se ni oni ne uzimaju zdravo za gotovo? a u isto vrijeme da nekad treba i riskirati i pustiti ljude u svoje srce?
prijatelji su tako relativni.

prvi..baš onaj prvi put kad sam te vidio, nisam obraćao neku pažnju.
kako je vrijeme prolazilo, sve si mi se više sviđala jer si uvijek bila vesela i šarena (i hvala bogu da nisi bila u crnom jer volim boje iako to nikad nisam htio priznati).

otkako si se spojila s Njim, bio sam ljubomoran na neki način.

***
počeli smo pričati. i dobro nam je išlo.
ali ja sam dodao još dvije sa strane.
jedna je bila tvoja najbolja frendica. oprosti još jednom.
rekao sam ti to jedne večeri u parku - bila je zima i park pun snijega.
napunila si mi onu glupu polu-emo kapu snijegom, stisnula mi ju na glavu i oprostila mi.

tog trenutka sam te zavolio.
tog trenutka postala si najvrednije što sam imao.
znam da sam sve bio spreman dati za tebe.
znam i da sam mogao biti bolji.

***
i rekao sam puno lošeg što ne mislim i što je bio rezultat nekontrolirane ljutnje.
i svaki trenutak od onog u parku do nedavno sam uživao s tobom.
bilo da smo bili veseli ili da smo bili u svađi - jer zamisli kako bi nam samo bilo dosadno da je svaki trenutak savršen.

znam, reći ćeš da sam premlad, ali znam što sam osjetio i znam da je taj osjećaj jači od bilo čega što znam.
stvarno sam te volio. onako, u punom smislu. i značila si mi više od svega što volim skupa.

stvarno si divna. obožavam taj tvoj neukrotiv karakter. a i ljepotica si.

***
nadam se da ćeš me jednog dana shvatiti.
ne mogu i neću protiv tvoje volje i pustit ću te.
ali za mene neće biti druge.

i vrijeme neće zasjeniti ove riječi, kunem ti se.

[VI.VII.MMIX.]

sad. sad je to doba godine.
kad bih najradije šetala parkom i uživala u zvuku šuštanja lišća.
kad bih najradije sa svojim roditeljima igrala Cluedo (da, igram Cluedo sa svojim rotideljima i naprosto uživam u tome :) )
kad bih najradije gledala Gilmoreice i zamišljala da je moj život takav. da živim u nekom divnom malom gradiću i da ne trebam brinuti o budućnosti jer je već tamo negdje. samo ju trebam pronaći.

i dok sanjarim o tome kakva bih bila i kakva ću biti, šamara me viša matematika i vraća u stvarnost. kvragu.
ispit iz matematike sve je ono što NE želim najradije.
zašto sam upisala prirodoslovno-matematički smjer gimnazije?
pa jer eto, mislih da to neće biti tako teško, da mi matematika relativno dobro ide i da se neću suviše mučiti.
ahahahaha
kako sam se samo prevarila.
je li mi žao?
pa. i nije.
mislim, kako kad.
jest da će mi biti lakše jednom i da će mi jednom biti svejedno, ali ponekad se baš zapitam jesam li pametna. :D

jučer mi je bivša profesorica iz predmeta čije se ime ne treba trenutno spominjati rekla rečenicu koja mi ustvari cijelo vrijeme odzvanja u glavi. "Drži se!"
da. držim se ja.

kad pogledam na to onako strašno zrelo dolazim do sažetog izraza za moju dilemu. izraz je veoma oštar, ali precizan.
mogu samo biti sebična ili nesebična.
i naravno da je uvijek ispravan odgovor "ne, naravno da ne", ali mene svejedno bode.
jer na kraju krajeva ljudi počinju od sebe. ne? e pa onda bi prvo sebi trebala počistiti, a onda na druge misliti.
to je tako kontradiktorno i relativno.
ne vrijedi uvijek. kao ljudi počinju od sebe samo onda kad treba mane tražiti.
a kad se radi o tome na koga treba misliti, treba ne biti sebičan i misliti na druge. eee nemaa!
zašto ipak ne bih jednom mislila na sebe?
zato jer je toooliko dobar osjećaj kad misliš na druge i osjećaš se superispravno i velikodušno?
moš mislit. dosta je bilo takvih sranja o tome da ne valjaju ljudi koji učine nešto za sebe.

mislim koji šit da se ljudi tolko zreli drže i misle da su frajeri jer su otkrili toplu vodu? a topla voda je da se čovjek treba uvijek suočiti s problemom, da treba zrelo razmišljati, da se ne smije spuštati na razinu onog drugog, bla bla bla. daj molim te. kako si sve to ljudi tumače. smrde. smrde poput probavnog sustava onog čovjeka s obdukcije od prošle godine. fuj. jedina razlika je što mi se od njih povraća.


uglavnom problem bude uvijek tu. jer sam si ga sama natovarila.
jednom u životu dozvolila sam si da budem švicarska i eto ti sad na. imam kredit na koji se gomilaju kamate, a plaćam ga na neodređeno. možemo slobodno reći dok me smrt s njim ne rastavi. fino. udala sam se za kredit. jes. naravno, mogu ga se riješiti. ali tu ću onda biti s novim problemom.
a problem je to kaj su svi oko mene najobičnije kukavice. fino jel?
dozvolit ću si da tu sad postavim pitanje koje obično postavljaju derišta:
"A zašto to mora tako biti?"

ma ustvari, kog vraga uvijek ja sebe krivim? i kog vraga ja sebe uvijek moram gledati tako jebeno kritično, s visoka?
u svakoj situaciji razmišljam ko Andrijašević. ko da negdje gdje ja nisam gledala, o čemu ja nisam razmišljala i što ja nisam razmotrila piše da sam ja kriva. da ja trebam drugi puta postupiti drugačije, da je ziher to problem.
da, da. to je problem. treba to izgladiti, popraviti, preoblikovati, isklesati, iskorijeniti.
neće moći.
nema više toga.
ovo sam ja

da mi je netko prije tri godine rekao da ću se zapitati ono što se zapitkujem već neko vrijeme,
odgovorila bih nešto bezobrazno.
sad sebi odgovaram nešto bezobrazno.
i to je gotovo.


pozdravljam svojeg leša iz potpalublja, ostavljam brod i muvam dalje.
nekamo gdje miriše i gdje sja sunce. nekamo gdje se noću čuje ćuk i gdje je mjesečina zadivljujuća.
gdje zrak nije grijeh udahnuti onako. punim plućima.
gdje ima vremena za sve.
i jedina potrebna prtljaga je osmijeh.

sretan mi put.

:)

there was a girl in the crowd. and the crowd was cruel to her.
people are cruel. they raped the girl with their vicious eyes.
didn't let her fly. to breathe.
she got lost.
she was pushed away from everything she imagined. from how it was supposed to be.

and then there was you.
like the light at the end of the tunnel, except this wasn't the end.
it was the beginning. the beginning of my rebirth.
I couldn't quite figure out why, but I felt secure.
nothing could hurt me anymore. not those vicious eyes, not the crowd.

troubles disappeared. suddenly. I was free.

you wore a halo above your head.
my guardian angel.
you were one.

And so I'm here.
listening. feeling. crying. being amazed. overwhelmed.

it's all I can do.

I have my special seat in 7th heaven.
and you're with me.

znam da nećeš nikad ovo pročitati.
zato i pišem vjerojatno.
kako glupo od mene jelda?

samo, moram to nekamo istresti, a ovo je evo jedna vreća u koju se takve stvari bacaju.
bacaju?
odlažu. spremaju. pohranjuju. slažu.
bacaju?
mah.

sve u svemu.
problem je tu.još jedan problem.
moj. u meni. ah ima li njima kraja?..

ja se nekako [iako mi je to teško reći] vežem za neke ljude.
onako bezveze, glupo i nepromišljeno.jako.
i uvijek. [iako znam da ne smijem i da nismo takvi] uvijek si dozvolim da ostanem sama s te strane.
sa strane na kojoj trebaš stajati ti. odnosno sa strane na koju sam te ja stavila da stojiš kraj mene.
a ti nisi osoba za stajanje sa strane. i ja to znam.
al svejedno. eto nekako.
silly me uvijek mora biti posebna i tako fino posebno ostati sama. zajebana i glupava..
u tom trenutku pitati se mogu samo zašto ti? zašto je taj problem u tebi? zašto ne može biti drugačije?
al ne.pa na kraju krajeva, u meni je problem.
vraćam se na moje "ja sam neprilagodljiva i jebiga" stanje.
pa jebiga onda.
morat ćemo naći nekog drugog da stoji tu.
a kako?
ja bih baš da ti stojiš.


oh kako razmaženo jel?
fuj.

kako to da ja uvijek zajebem?

kako to da ja ne znam pričati normalno s ljudima?
da ne znam na vrijeme pričati s ljudima?
dok nije još kasno i dok se još može riješiti stvar bez kobnih posljedica?
bez ikakvih posljedica?

kako to da ja uvijek napravim barem jednu stvar koje se sjetim now and then?
i koja mi uvijek na uho šapće da sam bezgranična glupača?

kako to da uvijek kad je nebo žuto a sunce plavo ja vidim crnilo u silnom plavetnilu?

jer je moje ime Lea i ja sam prokleta.


željela bih da je kao prije.
ne sve. al ono.
neki dijelovi moje prošlosti.
uf kako riječ "prošlost" zvuči otrcano filmski.
no ali jasno je što se želi reći.

željela bih sve svoje čarape natrag.
izgubljeno se ne može vratiti, al svejedno.
bude li mi lakše ako ponavljam sama sebi da ih želim natrag?
ne bude jelda?

uejek: jesam li ti ikad rekla da te volim?

život: ne.

uejek: e pa volim te.

život: još uvijek? :)

uejek: zauvijek.

zaboravljam vas, krvnici moji.
ostavljam vas tamo negdje iza oblaka i želim vam sretan put u jebenije krajeve.
ovdje se rastajemo.
ovo vam je bila zadnja kap.


svaki kraj je težak.
osim ovog.
ovo je mačji kašalj.

bi li bilo previše ako ti kažem da bih s tobom brala cvijeće?
a ako ti kažem da bih s tobom mogla pričati vječno?
da bih željela s tobom putovati svugdje?

bi li to bilo previše?
a što ako ti kažem da ću uvijek biti tu?

i da te volim?
onako baš.volim?

razmišljajući malo opet skužila sam da su ljudi uz sve drugo i sebični.
svi.
pa i ja.
nadam se da je to prava riječ za to.

uglavnom, ništa što dajemo ne dajemo bezuvjetno.
uvijek, al uvijek tražimo nešto zauzvrat. bez obzira na to što možda ne kažemo naglas.
nismo nekome prijatelj s namjerom da bu samo budemo prijatelj. želimo da i on nama bude prijatelj.
ne pomognemo nekome jer nam se čine dobra djela. (no dobro, nekad nam se čine dobra djela :D)
pomognemo nekome jer smo svjesni toga da će nam ta osoba biti dužna.
i da ćemo ju moći pitati za pomoć sljedeći put kad ćemo se naći u govnima.

sve što nije obostrano ne zadovoljava nas.
nije normalno.
nije ono što se traži.

i to je odvratno.
mi smo odvratni.
ja sam odvratna.
čisto zato jer sam tužna kad moj prijatelj meni u biti nije prijatelj.
a nitko mi nije garantirao da će mi biti priajtelj ako ja budem prijatelj njemu.
ja sam to nekako.podrazumijevala.

opet ćemo morati unijeti neke promjene u odnošenju prema svijetu.
ne prema pogledu.
pogled neka ostane.
da barem nešto bude ružičasto.

kick your shoes off,
don't you fear,
bring that bottle over here,
'cause I'll be your baby tonight.
:)

sve je sjajno.
osim činjenice da mi je raspored opet prebukiran,
ali trenutno je to zanemarivo.
jer je sve jednostavno sjajno.
:)

dolazim do spoznaja o vlastitoj psihi koje su zapravo realne.
i takve realne mi se sviđaju.
jer sad znam kako se riješiti neželjenih i suvišnih misli.
to je uberkul.
:)

razbacujem se srećom.
nije li to ono što se traži?
koristiti tu sreću dok je ima?
dijeliti je možda s drugima?
možda i je.

nadam se svemu.
naravno, svemu dobrome.
nije li nekad dobro nadati se?
da, onda kad baš ništa drugo što bi, za razliku od pasivnog nadanja, bilo aktivno čovjeku ne pada na pamet.
mislim, pada meni puno toga na pamet.
ali eto.
ja sam lijena, tvrdoglava i trenutno sama sebi dosadna pa takva za ništa osim nadanja nisam sposobna.

u biti jako čvrsto stojim na zemlji kad sam ja u pitanju.
prečvrsto.
jer moram biti oštra prema sebi.
to bi me trebalo poticati da poduzimam nešto što će dovesti do toga da mi se sviđa moja situacija u trenutku kad je gledam iz perspektive čvrstog stajanja na zemlji.
trebalo bi.
možda i hoće. sad kad sam to napisala naglas. :D

je ono danas dan voda il nekaj?
e pa onda ću popiti i čašu vode.
i zalijati svoje kaktuse nakon tri mjeseca :D

glazba je svirala tako glasno
da sam čula furtadovku kako uzima zrak između stihova,
a vozili smo se kroz mrak tako brzo
da sam priželjkivala naglo stajanje s kobnim posljedicama.


suza se stvrdnula
i lice je na tom mjestu bilo zategnutije
nego što je bilo prije godinu dana.


vidim se kako stojim tamo želeći više od sebe.
a sve sam što ću ikad biti.

ovo sve možda i nije bio najpametniji potez, ali bio je najbezbolniji.
naravno da boli.
i naravno da razmišljam o onome što je još sve moglo biti, ali nije. i neće.

bolje je ovako. valjda.
a i da nije, naviknut ću se.
a i da se neću, nema veze.
svijet će i bez mene biti svijet.

netko.
netko izvan svega ovog kome mogu istresti vreću svojih misli i problema i tko će to sve lijepo poslagati na policu i brisati prašinu sa svega. to mi treba.
jer ja to sama ne mogu.

i nisam hladnokrvna.
daleko od toga.
da leptir sjedne na mene, valjda bi se raspala.
i teško mi je. i plakala bih. i još uvijek mi je teško.
ali ja nisam pekmez. ne smijem biti.



budi sretan.

hoću da to nestane.
samo da nestane i da počne ispočetka.

muka mi je od novogodišnjih želja za sljedeću godinu koje se ionako neće ostvariti.
muka mi je od odluka koje donosim i koje su cijeli moj život tako jebeno krive.
muka mi je od praznine koja me okružuje. od tišine koja postaje mučnija svakog trenutka.
muka mi je od golemog ugruška koji se nekako nastanio u mojem srcu tog trenutka i koji me proždire.

i izgleda da sam skrenula u krivi tunel. jer na kraju ovog nema svjetlosti.
nema. ne za mene.

plakati?
nema svrhe.
ionako bi se sve suze sledile.
hladno mi je.

ja nisam za to.
hoću ostavljati tragove u snijegu,
hoću gledati kako snijeg pada,
hoću na božićni sajam,
hoću ono divno snježno raspoloženje
kad su svi hepi i kad se puno jede
i kad se sva sranja spremaju u ladice.

u biti, trebaju mi ladice.
jer za ova sranja nema više mjesta..



hoću moći udahnuti malo zraka,
malo života.



hoću se prošetati bez imalo grižnje savjesti i bez pomisli da sam mogla to vijeme utrošiti na učenje, učenje i samo učenje...
jer mi je dosta.
prokleto sam bukirana i sve na mene ima samo kontra efekt.

osjećam se tupo.
ja nisam za to.

I should be so lucky.




idemo tratiti vrijeme.
idemo loviti maglu.
idemo. idemo samo biti.
samo to.
skupa.

nisam otvorena osoba.
osoba koja će reći što osjeća.
ne znam zašto.
mislim da sam to naslijedila od tate.
jednostavno nisam pekmez.
mislim, nije da me to čini pekmezom,
al ono.
ne govorim takve stvari.
to se zna, ne?
sasvim je jasno.
ili nije.
u svakom slučaju sam mislila da je jasno.

uglavnom, stvar je u tome da imam problem.
ja sam problem.
i izgleda da je taj problem nerješiv.
jer da je rješiv, već bi ga odavna riješila.
čisto zato jer ga želim riješiti.
jako jako.

i znam da ću taj problem plaćati još jako dugo.
jer se neće riješiti.
a zagorčavat će mi život.
kvragu, imam 17, a usro me do bola.

poanta je u tome da ni ne znam kaj govorim.
a imam potrebu nešto reći.
jer sam to ja.
ja lajem.
stalno.

hoću biti obzirna i otvorena i sve što ide uz to.
hoću biti onaj kalup iz američkih filmova.
bude li mi lakše?
ne znam, ali nekome drugome će zasigurno biti.
valjda.

ne mogu se više truditi.
ne mogu više to popravljati i krpati.
nije fer da to moram.
hoću da sve bude okej jer je okej, a ne jer ja moram učiniti da bude okej.
teško mi je.


**

zašto su ljudi u filmovima tako iskreni uvijek?

jer inače ljudi jesu tako iskreni ili jer ih scenaristi učine iskrenima zato što bi željeli da ljudi budu takvi i da ljudi poput mene pomisle da nisu normalni?

mislim, nisam normalna. Nitko nije normalan.
normalno je relativan pojam.
al ono.
čisto informativno.

Ha?

sad bi sve trebalo bit okej.
i je.
ne znam na koliko dugo, al okej je.

:)